1) pred sam početak hodanja vlada kolektivna euforija: posvuda nasmijana i vedra lica. Kako vrijeme odmiče, optimizam splašnjava. Do kraja dana svi su redom iznureni, umorni i jedva čekaju krevet. Uvjereni su kako je ovo najgluplja ideja ikad.
2) drugo jutro, na svoje veliko čuđenje, ipak imaju snage ustati. Vani cvrkuću ptice i miriši svjež zrak. Mic po mic mišići se zagrijavaju, a jezik raspetljava. Navecer pored vatre, svi su puni sebe i svojih planinarskih uspjeha. Pije se pivo i ori se pjesma. Životinje su užasnute.
3) treći dan više nitko ni ne pomišlja da se žali na bolove. Štoviše, može se reći da je većina grupe ponovo "našla sebe". "To je to!" sigurni su poduzetnici, liječnici i novinari. "Ostajem ovdje zauvijek!" Najushićeniji zovu rodbinu i prijatelje i zauvijek se opraštaju s njima.
4) zadnji dan mogao bi se komotno zvati "Dolina plača." Opskrbljena obilnom zalihom plementih emocija i drugarskog duha, ekipa se rastaje.
E, sada, zašto bi itko sebi i svojem društvu uskratio ovako nešto?